Posle propasti Austro-Ugarske, 29. oktobra 1918. godine, stvorena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba sa sedištem u Zagrebu, kojoj je pripadao i Srem, a u Banatu je 31. oktobra proglašena kratkotrajna Banatska republika (trajala je nekoliko dana) sa sedištem u Temišvaru. Srbi na području Vojvodine organizuju Srpske narodne odbore (prvi ovakav odbor organizovan je u Velikom Bečkereku 31. oktobra), koji su bili organizacioni oblik narodnog pokreta za prisajedinjenje, a koji su imali za cilj da vrše lokalnu vlast i da se brinu o bezbednosti građana i njihove imovine. Centralni Srpski narodni odbor bio je organizovan u Novom Sadu, a na njegovom čelu bio je Jaša Tomić. Srpska vojska je posela teritoriju Vojvodine između 5. i 14. novembra, a posle potpisivanja Beogradskog primirja i uspostave demarkacione linije, srpska vojska je kontrolisala Srem, veći deo Banata, Bačku i Baranju.

U organizaciji Srpskog narodnog odbora iz Novog Sada sazvana je Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena u Banatu, Bačkoj i Baranji, koja 25. novembra 1918. godine u Novom Sadu proglašava prisajedinjenje ovih regiona Kraljevini Srbiji. Na Velikoj narodnoj skupštini bili su zastupljeni skoro svi brojniji narodi Vojvodine (izuzev Rumuna), s tim da neki narodi nisu bili zastupljeni s onim brojem predstavnika koji bi bio srazmeran brojnosti tih naroda na području Banata, Bačke i Baranje. Velika narodna skupština brojala je ukupno 757 delegata, od kojih je bilo 578 Srba, 84 Bunjevca, 62 Slovaka, 21 Rusin, 6 Nemaca, 3 Šokca, 2 Hrvata i 1 Mađar. 24. novembra, dan pre sazivanja Velike narodne skupštine u Novom Sadu, održan je Veliki narodni zbor u Rumi na kome je proglašeno prisajedinjenje Srema Kraljevini Srbiji.

Pored odluke o prisajedinjenju Kraljevini Srbiji, Velika narodna skupština u Novom Sadu je takođe donela odluku o formiranju pokrajinske vlade (narodne uprave) i pokrajinske skupštine (velikog narodnog saveta) za Banat, Bačku i Baranju. Za predsednika narodne uprave izabran je dr Jovan Lalošević, a za predsednika velikog narodnog saveta dr Slavko Miletić. Narodna uprava za Banat, Bačku i Baranju bila je aktivna sve do 11. marta 1919. godine, kada je održala svoju poslednju sednicu.

1. Decembra 1918, proglašeno je ujedinjenje Kraljevine Srbije (u čijem sastavu su tada bili Banat, Bačka i Baranja, kao i Srem) sa Državom Slovenaca, Hrvata i Srba i formiranje nove jedinstvene države pod nazivom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije poznate kao Kraljevina Jugoslavija, a 1919. godine je novo kraljevstvo (sa teritorijom današnje Vojvodine u svom sastavu) i međunarodno priznato. Mirovnim ugovorima u Versaju (1919. godine) i Trijanonu (1920. godine) određene su granice nove države prema Rumuniji i Mađarskoj. Prema ovim mirovnim ugovorima, teritorija Banata podeljena je između Kraljevstva SHS, Rumunije i Mađarske, dok je teritorija Bačke i Baranje podeljena između Kraljevstva SHS i Mađarske. Zbog neslaganja sa odlukom mirovne konferencije prema kojoj su severni delovi Baranje i Bačke pripali Mađarskoj, deo stanovništva ovih teritorija proglasio je stvaranje kratkotrajne Baranjsko-Bajske republike, za čijeg je predsednika izabran Petar Dobrović.

Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca bilo je u početku podeljeno na okruge i županije, a okružni centri na području Vojvodine bili su Novi Sad (Bačka i Baranja), Veliki Bečkerek (Banat) i Vukovar (Srem). Od 1922. godine, zemlja se administrativno delila na oblasti, a na području Vojvodine bile su sledeće oblasti: Bačka oblast sa sedištem u Novom Sadu (zapadni deo Bačke i Baranja), Sremska oblast sa sedištem u Vukovaru (Srem), Beogradska oblast sa sedištem u Beogradu (Grad Beograd, deo Šumadije, zapadni deo Banata i istočni deo Bačke) i Podunavska oblast sa sedištem u Smederevu (deo Šumadije i istočni deo Banata). Od 1929. godine, zemlja je podeljena na banovine (pokrajine), a područje Vojvodine je uglavnom pripalo Dunavskoj banovini sa sedištem u Novom Sadu, koja je obuhvatala Bačku, Baranju, veći deo Banata i Srema, kao i deo Šumadije i Braničeva. Gradovi Zemun i Pančevo nisu bili u sastavu Dunavske banovine, već su pripadali zasebnoj Upravi Grada Beograda. Kada je formirana Banovina Hrvatska 1939. godine, šidski i iločki srez su izdvojeni iz Dunavske banovine i priključeni Banovini Hrvatskoj. Etnički sastav Dunavske banovine bio je sledeći: Srbi i Hrvati (56,9%), Mađari (18,2%), Nemci (16,3%) i drugi.

Između dva svetska rata, na području Vojvodine delovao je politički pokret koji je zagovarao političku i ekonomsku autonomiju Vojvodine. Ovaj pokret su predvodili vojvođanski Srbi, a istaknuti predstavnici pokreta bili su Duda Bošković i Joca Lalošević. Ideju autonomne Vojvodine takođe će prihvatiti i Komunistička Partija Jugoslavije, koja će je i realizovati posle Drugog svetskog rata.